Da bi očuvali tradiciju njegovanja kulturne baštine tamburaške glazbe, običaja, lijepe narodne nošnje, pjevanja i sviranja naših djedova i baka, 1971. godine rodila se ideja o osnivanju Društva. S ovom osnovnom zadaćom povezano je i nastojanje očuvanja nacionalne pripadnosti hrvatskome narodu i njegova jezika i kulture. Nije slučajno ideja pokrenuta u vrijeme buđenja i borbe protiv raznih oblika zatiranja svega što je hrvatsko. Podsjećam na povijesne okolnosti života pod austrougarskom vlašću, potom Kraljevinom Jugoslavijom, sna o nekakvom zajedničkom jeziku sviju naroda u toj Kraljevini (Slovenaca, Hrvata, Srba, Crnogoraca i drugih). Svjedoci smo i Novosadskog dogovora 60-ih godina 20.-og stoljeća o srpsko-hrvatskom i hrvatsko-srpskom jeziku koji je ostao “mrtav” jer se nitko nije pridržavao Dogovora. Hrvati su govorili hrvatskim, a Srbi srpskim jezikom.

Nastavili smo tako borbu naših iliraca, naših studenata, sudionika studentskog proljeća, sve do današnjih dana. Sve navedeno bila je vodilja i poticaj prvim pokretačima za osnivanje Društva, gospodinu Zvonimiru Šagovcu i Ivanu Lekiću . Na osnivačkoj Skupštini u studenome 1971. godine u Društvo se uključuju: Zvonko Dragić, Josip Turkalj, Nikola Rajšić i Antun Ivanetić te ih, uz Šagovca i Lekića, smatramo osnivačima Društva. Tamburaški sastav osnovan je iz redova starih svirača, a bilo ih je sveukupno osam: Zvonimir Šagovac, Ivan Lekić, Josip Turkalj, Josip Kotorac, Blaž Radošić, Antun Ivanetić, Nikola Rajšić i Zvonko Dragić.